PSIHOLOGIJA ZLOSTAVLJANJA

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, 2021) nasilje se definira kao: jednokratan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, koji se dešava u bilo kojem odnosu povjerenja i koji uzrokuje, štetu, bol ili stres za osobu; odnosno, nasilje je skup ponašanja kojima je cilj kontrola nad osobom uporabom sile, zastrašivanja i manipuliranja.

Vrste ili oblike nasilja koje poznajemo su: fizičko, psihičko, ekonomsko, seksualno, duhovno i zanemarivanje kao oblik nasilja.

Žrtve najčešće nisu izložene samo jednom obliku nasilja, već je to uvijek kombinacija više oblika nasilja, a spektar nasilničkih ponašanja je vrlo širok i obuhvaća: nanošenje tjelesnih ozljeda, verbalno i neverbalno nanošenje oblika nečijoj psihi ( vrijeđanje, ismijavanje, ponižavanje, optuživanje, vrijeđanje na spolnoj ili etičkoj osnovi, zatim neželjeni seksualnih kontakti, financijske prijevare i krađa, socijalna izolacija i ne zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, zdravstvene i higijenske skrbi.

Osobe starije životne dobi predstavljaju specifičnu, osjetljivu i ranjivu skupinu, a njihov udio u populaciji se povećavanja zahvaljujući porastu općeg životnog standarda, unapređenju zdravstvene zaštite, produljenje životnog vijeka te smanjenom prirodnom priraštaju.

Nasilje je nažalost postalo uobičajenim dijelom svakodnevnice, a kao društvo smo postali neosjetljivi na njega i njegove razorne posljedice. Mnogi u slučaju kada ih žrtva nasilja zatraži za pomoć, odbijaju ili pokazuju nezainteresiranost riječima kako su svi prošli kroz tako nešto ili osuđivanjem žrtve kako je tako nešto sama zaslužila.

Kod nasilja nad starijim osobama situacija je veoma specifična i nedovoljno istražena. Dok kod mladih osoba i osoba u srednjim godinama možemo skoro pa jasno vidjeti neke psiho-fizičke promjene, promjene u ponašanju i socijalizaciji, pa čak u većoj mjeri su otvorenije za razgovor o tome, kod starijih osoba je situacija drugačija. Postalo nam je normalno da starije osobe ne viđamo po nekoliko dana tj. da ne izlaze iz svojih domova ne pitajući se kako su i dali im je potrebna pomoć ili se što dogodilo sa njima, a tema nasilja im je i dalje tabu i o tome zbog raznih faktora kao što su sram, strah, nisko samopoštovanje, osjećaj beznađa, i slično, ne žele razgovarati.

Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost što sve zajedno povećava nasilnikovo samopouzdanje i vjerojatnost za nastavak mučenja. Žrtve zlostavljanja koje pate duže vrijeme obično su lošijeg psiho-fizičkog stanja, zdravstvenog stanja, a životni vijek im je mnogo kraći.

Tko su zlostavljači?

Zlostavljači dolaze u svim aspektima života, u svim društvenim slojevima s vrlo različitim oblicima ponašanja. Zlostavljači također mogu voljeti i biti voljeni, i sposobni su činiti i dobra djela kao i loša. Između zlostavljača i žrtve najčešće postoji bliskost i snažna poveznica. Kod osoba starije životne dobi zlostavljači su odrasla djeca žrtve, rođaci ili unuci, a tek onda navode prijatelje, poznanike, skrbnike, susjede, djelatnike stručnih službi i slično.

Nasilje je naučen  i generacijski prenosiv obrazac ponašanja i mi kao pojedinci moramo usvojiti nove obrasce ponašanja i nenasilne komunikacije da bi se kreiralo i društvo bez nasilja.

NEKE KARAKTERISTIKE ZLOSTAVLJAČA:

  • Slabije razvijena sposobnost rješavanja za nastale problema i poteškoća.
  • Nisu u stanju prihvatiti tuđe mišljene.
  • Nedostatak samopoštovanja i loše slike o sebi koju imaju, može biti pretpostavka da su i zlostavljači u djetinjstvu bili i sami žrtve zlostavljanja.
  • Poteškoće u komunikaciji i nerazvijena sposobnost jasnog izražavanja i iznošenja svojih mišljenja, stavova i očekivanja, pri čemu svoj autoritet pokazuju kroz agresiju, ljutnju..
  • Otežano uspostavljanje bliskih odnosa sa drugim ljudima zbog čega se u potpunosti vežu i razviju ovisnost o svom partneru kao jedinom izvoru intimnosti i bliskosti postavljajući sve veće emocionalne zahtjeve prema partneru.
  • Nizak prag tolerancije na frustraciju.
  • Nesposobnost kontrole vlastitih emocija i nedostatak empatije s drugim ljudima zbog čega vrlo često ne osjećanju krivnju niti žaljenje zbog boli koju nanose žrtvama.
  • Davanje lažnih obećanja sve sa ciljem manipuliranja, osjećaja moći i kontrole.

Važno je pravovremeno reagirati i prepoznati nasilje kako bi se nasilje spriječilo i kako bi se žrtvi nasilja što pre mogla pružiti adekvatna pomoć i podrška. Podrška bliskih ljudi na koje se žrtva može osloniti je vrlo važna, ali često nije dovoljna i adekvatna za oporavak žrtve. Važno je potražiti pomoć stručne osobe koja će žrtvi pristupiti profesionalno, kako bi se žrtva oporavila od traumatičnih iskustava, osnažila sebe, ojačala svoje samopoštovanje i samopouzdanje, usvojila nove obrasce ponašanja i povezivanja s drugim ljudima. Na taj način osnažena žrtva može preuzeti odgovornost za svoj život i smanjiti rizik od ponovnog upuštanja u potencijalne rizične odnose.

Nasilje nije privatan problem nego globalni izazov našeg društva. Odgovornost je na svakom pojedincu da ukoliko prepoznaju nasilje, isto i prijave, osobito kada neke žrtve nemaju priliku same potražiti pomoć. Svaka dojava nasilja je prevencija da se nasilje ne ponovi i ne dogodi nekome drugom, a time bi mogli spasiti nečiji život.

Ako sumnjate ili prepoznajete nasilje, povjerite se osobi od povjerenja i zatražite pomoć, prijavite policiji, državnom odvjetništvu ili centru za socijalnu skrb.

Kontakt osoba za više informacija:
Tijana Prokić
udrugadugavu@gmail.com
administracija@duga-vukovar.hr

Projekt „Prepoznaj, reagiraj i reci STOP“ je financijski podržan kroz Fond za aktivno građanstvo u Hrvatskoj kroz financijske mehanizme Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

„Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Humanitarne udruge Duga i ne održava nužno stavove država članica Upravitelja Fonda“